Zašto stalno prelazim svoje granice

Mnogi se ljudi uhvate u situacijama u kojima kažu “da” i kada bi radije rekli “ne”, preuzmu više nego što mogu nositi ili ostaju u situacijama koje ih iscrpljuju.

Ako se prepoznaješ u tome, mogu ti odmah reći — ima nas još. Puno.

I ne, ovo “nas” nije slučajno. To je dugo bila i moja priča.

Nekim automatizmom kažeš to “da”, preuzmeš još jedan zadatak, pustiš da situacija ode u smjeru koji ti ne odgovara.

Ponekad u tom trenutku ni ne znaš što zapravo želiš, a ponekad znaš točno — ali kao da nema dovoljno prostora da to stvarno uzmeš u obzir.

To ponašanje ima svoju logiku.

Prelaženje vlastitih granica rijetko je rezultat jedne odluke. Obično se radi o obrascu koji se razvijao kroz odnose, najčešće ranije u životu.

Možda nosiš uvjerenje da moraš biti dobar/a — a dobri ljudi pomažu.

Možda osjećaš da su tvoje potrebe manje važne od tuđih.

Možda očekuješ da će se druga osoba naljutiti ako kažeš “ne” — i sama ta ideja ti je teška, čak i onda kada ti ta osoba nije posebno važna.

U prvim godinama života odnos nam je ključan. Bez njega ne možemo.

Još nisam upoznala dvogodišnjaka koji se zna sam pobrinuti za sebe.

Zato je prilagodba često najdostupniji način da se odnos sačuva.

Ponekad roditelji inzistiraju na poslušnosti — kroz kazne, ucjene ili povlačenje.

Ponekad nagrađuju prilagodbu i grade sliku “dobrog djeteta” samo kada sluša i pomaže.

A ponekad su i sami preplavljeni, zabrinuti ili tužni — pa dijete pokušava biti “lakše”, “manje zahtjevno”, osjetljivo na potrebe drugih, kako bi odnos ostao stabilan.

I tako, situaciju po situaciju, obrazac se učvršćuje.

Kasnije ga često nosimo dalje, iako su okolnosti potpuno drugačije.

Danas se znamo pobrinuti za sebe.

I zdravi odnosi mogu preživjeti “ne”.

Ali u tim trenucima — to ne djeluje tako. I dovodi te do pitanja Zašto prelazim svoje granice.

Što se događa u tom trenutku?

U situacijama u kojima bi bilo važno postaviti granicu, često se javljaju različiti impulsi.

S jedne strane postoji nelagoda u tijelu — napetost, blagi otpor.

S druge strane dolaze misli koje sve to umanjuju ili upozoravaju na posljedice: da će netko biti razočaran, da će doći do konflikta ili da će odnos biti narušen.

U tom trenutku odluka nije neutralna.

Uključuje procjenu sigurnosti u odnosu — i često aktivira stare emocionalne reakcije, iako toga nismo svjesni.

Zašto je promjena teška?

Iako na razini razmišljanja može biti jasno da bi bilo dobro postaviti granicu, tijelo često reagira drugačije.

U takvim trenucima prilagodba je brža i poznatija opcija.

Ne zato što je nužno bolja, nego zato što je naučena i dobro uhodana.

Zašto to ima smisla

I kao odrasli imamo potrebu za sigurnošću, prihvaćanjem i osjećajem da smo u odnosu dobrodošli.

Koliko će ta potreba biti snažna često ovisi o tome koliko je bila zadovoljena ranije — dok smo bili potpuno ovisni o drugima.

Zato nije čudno da ćemo napraviti puno toga da zadržimo odnos.

Ponekad i na svoju štetu.

Kako promjena zapravo izgleda?

Drago mi je da se pitaš Zašto prelazim svoje granice jer je to prvi korak prema promjeni.

Promjena se rijetko događa naglo. Ne počinje time da odjednom počneš jasno postavljati granice u svim situacijama.

Češće uključuje male pomake: ranije prepoznavanje vlastitih želja, primjećivanje nelagode, uzimanje trenutka prije odgovora ili postupno povećavanje tolerancije na neugodne osjećaje koji se javljaju kada pokušavaš postaviti granicu.

S vremenom to može dovesti do drugačijeg iskustva:

da možeš ostati u odnosu — i ostati uz sebe.

A odnos koji ne može podnijeti “ne”… to je možda tema za neki drugi tekst.

Za kraj

Ako ti je ovaj obrazac poznat, važno je znati da nije nastao bez razloga. Ima svoju povijest i svoju funkciju.

Istovremeno, moguće ga je postupno mijenjati. Ne kroz forsiranje ili nagle odluke, nego kroz iskustvo u kojem postaje sigurnije ostati u kontaktu sa sobom — čak i kada to uključuje postavljanje granica.