Je li sporiji tempo razvoja odmah i lošiji?

Je li sporiji tempo razvoja odmah i lošiji?

Vrlo rano počinjemo pratiti tempo razvoja.

Kada je dijete prohodalo. Kada je progovorilo. Kada je naučilo slova. Tko je “napredan”, a tko “kasni”.

U toj tihoj natjecateljskoj disciplini u dječjim parkićima, brze napretke često prate uzdasi divljenja, dok sporiji tempo razvoja nerijetko prati zabrinutost, uspoređivanje i priče o tome tko je baš tu vještinu savladao ranije. I gotovo uvijek postoji ono dijete koje je bilo brže.

Briga oko brzine razvoja je stvarna, kao da brzina razvoja automatski govori i nešto o kvaliteti razvoja.

A zapravo razvoj rijetko izgleda linearno i jednako kod svih ljudi.

Neki ljudi razvijaju se brzo i sigurno. Neki sporije. Neki imaju faze brzog napretka pa razdoblja koja izvana izgledaju kao stagnacija. Neki dugo “stoje” prije nego što naprave veliki korak.

Kao što kod svakoga razvojni put izgleda drugačije, logično je da ni podrška razvoju ne bi trebala izgledati isto za sve ljude. I upravo zato važno je osjetiti gdje je granica pritiska.

Iako zaista nema razvoja bez frustracije, izazova i suočavanja s neugodnim osjećajima, ne mislim da je svaki pritisak nužno dobar pritisak.

Ponekad pritisak može postati toliko intenzivan da stvori paralizu.

To sam vrlo jasno osjetila tijekom edukacije za psihoterapeuta.

Jedan od važnih zadataka tijekom psihoterapijske edukacije bio je započeti s radom s klijentima još tijekom edukacije. Za mene je to tada bio paralizirajući zahtjev. Danas mogu vidjeti koliko je u meni tada postojala kombinacija straha, nesigurnosti i potrebe da prvo osjetim dovoljno kompetencije i unutarnjeg prostora za sve što terapijski rad donosi.

Da mi je tada netko uvjetovao rad s klijentima kao dokaz mog kapaciteta za psihoterapijski rad, iskreno ne znam gdje bih danas bila. Vjerojatno bih zaglavila s porukom da nisam ja za to.

Ali moja učiteljica nije odustala od mene. I nije me beskrajno “štitila” od razvoja.

Poštovala je moj tempo.

Radile smo na drugim važnim preduvjetima za individualni rad. Nisam stajala na mjestu, ali nisam ni “skočila” kao većina kolega iz moje grupe s kojima sam se, ako sam potpuno iskrena, često uspoređivala.

Po završetku edukacije krenula sam volontirati i postupno graditi vlastito iskustvo u svom tempu. Danas, nekoliko godina kasnije, radim s klijentima, otvaram vlastitu praksu i ulazim u pripremu za završni ispit. Izašla sam iz paralize jer sam imala dozvolu da budem baš tamo gdje sam bila.

I upravo zato danas jako dobro razumijem koncept dozvole u transakcijskoj analizi. Dozvola je ponekad upravo ono što stoji između uspjeha i odustajanja.

Dozvola nije isto što i pasivnost. Nije poruka: “nema veze” ili “jednog dana će valjda doći”.

Dozvola je puno dublje iskustvo. Iskustvo da možeš pogriješiti, ne znati, razvijati se sporije ili ne biti savršen/a, a da pritom ne izgubiš vrijednost, odnos ili pravo nastaviti rasti.

Drugim riječima, sasvim je u redu da su nam neki koraci u određenom trenutku preveliki. Oni nisu znak neuspjeha ili nesposobnosti.

Kad smo preplavljeni, ponekad nam ne treba još jedno očekivanje, požurivanje ili pritiskanje.

Jer kada je pritisak previsok, razvoj često prestaje biti razvoj i postaje preživljavanje.

Tada se vrlo lako aktiviraju obrasci poput: “moram biti savršena”, “moram požuriti”, “ne smijem pogriješiti”, “moram uspjeti da bih vrijedila”.

I tada osoba možda izvana funkcionira, ali iznutra više ne raste iz znatiželje i kontakta sa sobom, nego iz straha.

A druga cijena prejakog pritiska ponekad je potpuno odustajanje. I ne zato što osoba nema potencijala, nego zato što je strah postao prevelik.

Zato mislim da prava podrška nije ni konstantan pritisak ni potpuno povlačenje očekivanja.

Ponekad prava podrška znači znati kada stati s pritiskom, a kada ostati dovoljno blizu da osoba može izdržati napetost razvoja bez gubitka sebe.

Sigurnost nije isto što i zona komfora.

Sigurnost je iskustvo da napetost možemo preživjeti bez gubitka vrijednosti, odnosa i sebe.