Može li odgovornost prijeći granicu?

Neki ljudi jako rano nauče kako biti “dobri”. Neki od nas su sigurno naučili da biti dobar znači slušati autoritet, imati dobre ocjene ili rezultate, biti tiše, ne tražiti previše, truditi se i prilagoditi se. Nije ni čudo da smo razvili vrlo osjetljive senzore za očekivanja okoline. Često vrlo brzo osjetimo što se od nas očekuje pa smo postali vješti u tome da ta očekivanja ispunimo.

S tom vještinom lako je postati vrlo uspješan zaposlenik. Zato što su i same korporacije vrlo jasne sa svojim očekivanjima. Znamo da je “dobar zaposlenik” osoba koja preuzima odgovornost, na koju se može računati, koja će ostati duže kad treba, biti dostupna, riješiti problem i zadržati stvari pod kontrolom.

I važno mi je reći da ništa od toga nije samo po sebi loše.

Dapače, organizacijama, ali i svijetu generalno trebaju angažirani, odgovorni i pouzdani ljudi.

Ipak, nije nevažno iz kojeg mjesta dolaze te karakteristike.

Osoba s početka teksta lakše će se naći u situaciji gdje na sva očekivanja svoje okoline odgovara još jačom prilagodbom. Ako želim biti dovoljno dobar/a, moram dati još malo više. Još malo više odgovornosti. Još malo više dostupnosti. Još malo više prilagodbe. Još malo manje vlastitih potreba.

Kao da je stalno prisutan neki unutarnji pritisak raznih “moranja”.

Izvana često sve još izgleda odlično. Dolaze rezultati, pohvale, pozitivne povratne informacije, napredovanje. Osoba djeluje funkcionalno, sposobno i uspješno. Barem dok se sustav ne prelije.

No prije te točke prelijevanja koja se počne vidjeti i izvana, iznutra se sve tiho priprema.

Christina Maslach, jedna od najpoznatijih istraživačica burnouta, piše da burnout nije samo posljedica “previše stresa” ili previše posla. Više ga vidi kao dugotrajan nesklad između čovjeka i jednog ili više područja radnog života: prevelike količine posla, premalo kontrole nad vlastitim radom, nedostatka priznanja, loših odnosa, osjećaja nepravednosti ili situacije u kojoj osoba dugo radi protiv vlastitih vrijednosti.

Sličnu logiku imaju i drugi modeli burnouta. Job Demands–Resources model govori o neskladu između zahtjeva posla i resursa koje osoba ima na raspolaganju. Effort–Reward model govori o neskladu između onoga koliko ulažemo i onoga što dobivamo zauzvrat. A “nagrada” ovdje nije samo plaća. To su i podrška, priznanje, osjećaj smisla, autonomija, mogućnost oporavka i osjećaj da ono što dajemo ima neku održivu ravnotežu s onim što dobivamo nazad.

I mislim da je tu zanimljivo pitanje pretjerane prilagodbe.

Jer neki ljudi upravo zbog svoje sposobnosti prilagodbe jako dugo ni ne vide nesklad u kojem se nalaze. Ili ga vide, ali osjećaju da ga trebaju izdržati.

Znaju da je radno opterećenje preveliko, ali si ne dopuštaju stati. Znaju da im nedostaje autonomije, ali automatski nastavljaju funkcionirati. Nedostaje im priznanja, podrške ili prostora za oporavak, ali potrebe vlastitog sustava doživljavaju kao nešto što treba “pregurati”.

Naravno, pretjerana prilagodba sama po sebi ne vodi nužno u burnout. Uvijek je riječ o kombinaciji karakteristika osobe, naučenih obrazaca, vrste i trajanja nesklada, ali i sustava u kojem se osoba nalazi. Ipak, osoba koja dugo funkcionira kroz ignoriranje vlastitih granica i potreba lakše može godinama ostati u neskladu koji postupno vodi prema iscrpljenju.

Kada osoba dugo funkcionira kroz ignoriranje vlastitih granica i potreba, lako može izgubiti osjećaj gdje završava odgovornost, a počinje odricanje od sebe.

Duboko vjerujem da ne moramo birati između biti dobri i dobro.

Možemo biti odgovorni, pouzdani i uspješni, a istovremeno usklađeni sa sobom. Ali prije toga trebamo prestati preživljavati kroz prilagodbu. Trebamo povjerovati da možemo biti vrijedni čak i kad ne izdržavamo još malo više.

Kako?

Ponekad je to dug put koji traži puno više od jednog promišljanja. I znači suočiti se s pitanjem tko sam ja kada se ne prilagođavam.