Što roditeljstvo ima s leadershipom?

Otkad sam postala roditelj, po glavi mi se mota misao kako se i roditeljstvo i leadership mijenjaju u istom smjeru.

Čitajući knjige o roditeljstvu, brzo mi je postalo jasno koliko su brojni principi u svojoj suštini primjenjivi u oba konteksta. I sama sam često koristila iste vrijednosne principe u radu s ljudima, upravljanju timom i u roditeljstvu, a ponekad sam imala i vrlo slične izazove.

I to ne zato što mi je manjkalo stručnog znanja. Nego zato što za dio tih stvari nisam imala osobno iskustvo. Znala sam što želim, ali kako do toga morala sam tek učiti. Ovog puta ne samo iz knjige.

Nekad su i roditeljstvo i leadership puno više počivali na autoritetu, kontroli i poslušnosti. Danas od roditelja i lidera očekujemo nešto puno kompleksnije. Regulaciju umjesto impulzivne reakcije, odnos umjesto straha, psihološku sigurnost, razvoj autonomije, razumijevanje potreba iza ponašanja, emocionalnu pismenost i samosvijest.

U leadershipu to vidimo kroz modele poput transformational leadershipa, servant leadershipa, coaching pristupa i koncepta psihološke sigurnosti o kojem piše Amy Edmondson. Iako još uvijek puno pričamo o upravljanju učinkom, sve više prostora dobivaju teme vezane uz stvaranje okruženja u kojem ljudi mogu učiti, razvijati se, pogriješiti i ostati uključeni u odnos.

Sličan pomak događa se i u roditeljstvu. Autori poput Daniela Siegela, Tine Payne Bryson ili Mone Delahooke sve više govore o važnosti regulacije, povezanosti, sigurnosti i razumijevanja živčanog sustava djeteta. Drugim riječima, i u leadershipu i u roditeljstvu pomičemo se od kontrole ponašanja prema razumijevanju čovjeka.

I kada razmišljam o novim spoznajama o razvoju, neurobiologiji i odnosu, sigurna sam da je to smjer koji nam treba. No postoji problem. Taj pomak nije lagan. Mnogi od nas danas pokušavaju živjeti te nove modele bez da smo ih sami doživjeli.

Nismo nužno odrastali uz emocionalno regulirane odrasle. Povišen ton, kritika ili posramljivanje često su bili normalizirani dio odgoja. Nismo učili kako izgleda sigurna granica bez srama, a možda nismo osjetili psihološku sigurnost koju sada želimo pružiti drugima.

Mnogi stariji modeli, i u roditeljstvu i u leadershipu, bili su puno više usmjereni na ponašanje. Ako je ponašanje bilo “ispravno”, dolazila je nagrada. Ako nije, često su dolazili ignoriranje, kazna ili posramljivanje. Greška je zbog toga ponekad imala visoku cijenu jer nije ostajala samo na ponašanju. Ako griješimo, lako smo mogli osjetiti da smo i sami greška.

Glavni imperativ tih modela bio je osigurati adekvatno ponašanje. Ako pričamo o roditeljstvu, ljubav je često postojala, ali interes za unutarnji svijet čovjeka još nije postojao u mjeri u kojoj ga razumijemo danas.

A danas se od roditelja i lidera očekuje puno više, ne samo da upravljaju ponašanjem, nego da razumiju čovjeka ispod njega.

Zato mislim da je ovaj prijelaz puno teži nego što ponekad izgleda izvana. Jer ni leadership ni roditeljstvo danas nisu samo pitanje tehnika. Tehnike bez unutarnjeg kapaciteta često vrlo brzo postanu novi oblik pritiska i perfekcionizma. Ostane neka izgubljenost između starih i novih postavki, gdje kada smo smireni koristimo moderne modele, a pod stresom se vraćamo na ono što iskustveno poznajemo. A u sve to se često uplete i osjećaj krivnje i neuspjeha.

Lider pokušava biti smiren, prisutan i razvojno orijentiran, dok je iznutra preplavljen. Roditelj pokušava validirati emocije, biti reguliran i reagirati “ispravno”, dok paralelno vodi vlastite unutarnje bitke.

Možda zato razvoj danas nije samo pitanje novih alata i znanja.

Jer nije dovoljno znati što želimo biti. Pod stresom se često vraćamo onome što iskustveno poznajemo. Zato se novi modeli ne uče samo iz knjiga, nego kroz nova iskustva odnosa: prema drugima, ali još i važnije, prema sebi samima.